Općina Novi Golubovec
Osnovana 1997. godine.
Smještena a krajnjem sjeveru Krapinsko-zagorske županije uz samu granicu s Varaždinskom županijom, okružena pitomim bregima i susjednim općinama:
- Radoboj
- Mihovljan
- Lobor
- Jesenje
- Novi Golubovec
Premda nevelika Općina Novi Golubovec sa svojih 824 stanovnika (popis 2021.g.) koji žive u 5 naselja zauzima prostor od 14 km2 kvadratna. Gustoća naseljenosti je ~ 59 stanovnika/km2.
Prema popisu stanovništva iz 2001. g., u općini je 337 kućanstava i to 242 obiteljskih i 95 neobiteljskih kućanstava. Ukupan broj zaposlenih: 456.
Naselja su:
- Velika Veternička
- Gora Veternička
- Veternica
- Očura
- Novi Golubovec
Čitavo područje općine Novi Golubovec zadovoljavajuće je povezano s javnom nepokretnom i pokretnom telekomunikacijskom mrežom. Naselje, Novi Golubovec, dio Gore Veterničke i Očura ima kvalitetno izgrađenu električnu niskonaponsku kabliranu mrežu sa betonskim stupovima i javnom rasvjetom, u izgradnji je Veternica , Gora Veternička i Velika Veternička.
Distributivnom mrežom odnosno plinofikacijom omogućena je distribucija plina građanima. Vodoopskrba u naseljima je iz lokalnih vodovoda, u izgradnji je lokalni razvod za područje visoke zone Veternice i Gore Veterničke.
Na području općine Novi Golubovec postoje značajnije gospodarske djelatnosti koje su bazirane na mineralnim sirovinama (građevinska, obrtnička, obrada metala), te tranzitne, trgovačka i ugostiteljska djelatnost kao potencijal za procjenu smjernica budućeg razvoja.
Samo općinsko središte ima razvijene gotovo sve upravne i uslužne funkcije, te postoji Općina, osnovna škola, dom zdravlja, pošta i željeznička postaja, te trgovine, ugostiteljski sadržaji i obrtničke radionice.
Poljoprivredna proizvodnja, stočarstvo, pčelarstvo može biti logistika turističkoj i ugostiteljskoj djelatnosti.
Općina Novi Golubovec ima sklad sa prirodnim okolišem i eko-potencijale neophodne za turizam budućnosti sa karakterističnom slikom zagorskog krajolika gdje se može razviti seoski i izletnički turizam. Velika vrijednost područja Općine je krajolik, dramatičan spoj masiva, visokih padina Ivančice i njezina brežuljkasta podgorja.
Na području Ivančice zaštičene su biljne vrste lovorasti likovac, alpski jaglac, kranjski ljiljan, obična kockavica i ozimica, a na području Strahinjčice zaštićena je biljna vrsta jaglac.
Općina Novi Golubovec ima velike potencijale što daje vrlo optimističnu sliku razvoja općine.
Površina km2
Broj stanovnika
Stanovnika / m2
Povijest
Područjem današnje Općine Novi Golubovec još je u antičkom razdoblju prolazila rimska cesta , koja je povezivala dolinu rijeke Krapine sa Ptujem. Cestaje prolazila je preko Radoboja, prijevoja Očura, prema Ptuju. U crkvenoj organizaciji , ovaj teritorij pripadao je župi Sv. Petra u Petrovoj gori, odnosno župi u Mihovljanu, a obje se spominju u popisu župa zagrebačke biskupije iz 1334. godine. Raspored crkvenih župa nesumnjivo je indikator gustoće stanovništva, tako da se može govoriti o relativno maloj naseljenosti područja Općine Golubovec u srednjem vijeku. Dio područja pripadao je Loborgradskom vlastelinstvu ( istočni dio), a ostalo područje bilo je u okviru posjeda Lepoglavskih pavlina, kasnije čazmantskog kaptola.
Veternički posjed darovala je Pavlinima godine 1515. Beatrica Frankopanska udovica Ivaniša Korvina . Godine 1612. ondje je podignuta nova zgrada, koju su Pavlini dograđivali. Na lokaciji današnje kurije Kaptol u Veternici i ranije je stajala kurija. Tu je Pavlinski vikar Martin Borković kasniji zagrebački biskup 1641.g. podigao prostrane zgrade sa podrumima i stanovima, kamo su Pavlini dolazili na promjenu zraka i odmor. Lepoglavski patri Pavlini su 1641. godine na svom veterničkom posjedu podigli kapelu Blažene djevice Marije. Kapela je bila posvećena Blaženoj Djevici Mariji i njezinim sedam žalosti i Svim Svetima. Nad sjevernim glavnim ulazom bio je natpis: Bogu najboljemu i najvećemu i Blaženoj djevici Mariji posvećeno 1641. Posjed je kralj Franjo I god. 1808. darovao čazmantskom kaptolu, a dio nekadašnjeg Pavlinskog imanja je rasprodan.
Kapelu Blažene djevice Marije posljednji put je temeljito dao obnoviti Čazmantski kaptol 1890. godine. Svečenici Čazmantskog kaptola su ondje boravili do 1946. godine, kada su se zbog ratnih neprilika odselili, a zemlja je agrarnom reformom podijeljena seljacima. Danas se kurija sa kapelicom obnavlja , plijeni ljepotom i arhitektonskim skladom, i položajem otkud se pruža prekrasan pogled prema Mihovljanskoj dolini. Današnji graditeljski sklop čine kurija L tlocrta, kapela i jedna gospodarska zgrada. Prema grafici Hilariona Gasparotija iz 18. st. Graditeljski sklop je zatvarao pačetvorinasti tlocrt, sa sjeverne, zapadne i istočne strane definiran volumenima građevina, a južna je strana bila zatvorena zidom i kulom.
Na vrhu Veternice pokraj javne ceste nalazio se kip Ranjenog Isusa kojeg su postavili Pavlini u 17. stoljeću. Na tom mjestu vjernici su sagradili kapelicu Ranjenog Isusa, narod ju najčešće naziva «Otac Bog» , vjerojatno zbog toga što je sagrađena na najvišem brijegu u župi.
Na blagdan Velike Gospe god. 1847. kapelu je blagoslovio dekan Pavao Šiprak, župnik izKonjščine. Tom zgodom je do nje išla velika procesija od Veterničkog dvorca. Nad oltararićem postavljen je iz kamena isklesani kip Ranjenog Isusa s trnovom krunom na glavi i trstikom u ruci. Taj kip je od starine. Kapelica stoji na neravnom kamenitom tlu.Upravo na tom mjestu biju najjači vjetrovi, a dogodi se da zapusi snijega u zimi, premda je oko nje zid od kamena, zapušu cijelu kapelu. Župljani s velikim pijetetom pohađaju tu kapelu. Obnovljena je 1925. godine i prigrađeno joj je malo predvorje. Te je godine nabavljeno i malo zvono teško 40 kg i postavljeno u tornjić, a cijela kapela je limom pokrivena. Sve je obnovljeno prinosima siromašnih župljana.
Tako obnovljenu blagoslovio ju je župnik Silvestar Turzan u ljeto 1925. godine. Kapela "Ranjenog Isusa" ponovno je obnavljana 1999.godine prinosima privrednika s područja Općine, same općine i vjernika. Prekrivena je crijepom. Blagoslovio ju je župnik Stjepan Vuglovečki u ljeto 1999. godine.
U šumi, u centru današnjeg Novog Golubovca stajala je samo lugarska kuća, po okolnim brežuljcima stršali su usamljene kuće nekadašnjih stanovnika Golubovca. Daleko od zbivanja u tadašnjem svijetu rijetki stanovnici živjeli su od prihoda sa svojih malih imanja. Krčeći šume i šikare još davno su naišli na "crni kamen".
Kad se saznalo za Golubovečki bazen i kvalitetu ugljena, došla je invazija istraživača, agenata, trgovaca i industrijalaca. U to vrijeme počela je i nova povijest Golubovca ispunjena čestim borbama i krvavim sukobima golubovečkih rudara s vlasnicima rudnika. Borba je trajala desetljećima. Golubovec je izazivao poslovne sporove, donosio profite i bankrote. Golubovečka kotlina postala je poznat rudarski bazen i značajan rezervoar pogonske energije.
Razvoj Novog Golubovca započeo je eksploatacijom ugljena 1875. godine. Dva mala sela u Zagorju kojih nema na zemljovidima Europe postali su sjecište poslovnog svijeta. Dolinom ispod Ivančice prodefilirala je plejada vlasnika rudnika: smjenjivali su se grofovi i baruni, ugljenokopna društva i "ortaštva", akcionari i dioničari. Među prvim vlasnicima rudnika u Novom Golubovcu bio je grof Jakšić. Prvi zakoniti vlasnik rudnika bilo je Štajersko-hrvatsko rudarsko društvo uslijed odluke Kr. sudbenoga stola u Zagrebu od 13. prosinca 1875.godine.
Siromašni seljaci iz obližnjih sela ostavili su plug i motiku i s krampovima u rukama pošli na prva okna novog rudnika. Za nekoliko novčića kopali su od jutra do mraka. Radilo se samo na površini zemlje, bez obzira na zalihe u dubinama. Počelo je primitivno, bez sistema i plana za budućnost. Prvi vlasnici novog rudnika nisu o tome brinuli. Otvaraju se nova okna. Mnogi stanovnici Golubovca i susjednih sela postaju rudari. Prvi vlasnici dovezli su i iskusnije rudare i podigli barake za smještaj tih radnika. Prvi kolovoza 1890. stigao je do Lepoglave prvi vlak iz Varaždina. Dva mjeseca poslije toga 5. listopada 1890. željeznička kompozicija sa parnom lokomotivom stigla je i u Golubovec, poseban krak kolosjeka odvajao se prema Sv. Jakobu,. Kad su iscrpljene prve rezerve tamošnjeg rudnika, taj dio pruge je porušen. Ubrzo nakon toga podiže se i uskotlačna pruga između Starog i Novog Golubovca(danas ne postoji).
Vlasnici Golubovečkih rudnika postali su Mađari, Francuzi, Belgijanci., Nijemci, Englezi. Rudari su najbolje nadnice dobivali dvije krune, a radilo se čitav dan. Od malih površinskih i neplaniranih kopova, kakvi su bili na početku, izgrađenen je moderan rudnik s potrebnom mehanizacijom i radnom snagom. Ugljenosna zona je bila izvrnuta velikim tektonskim poremećajima, što je imalo za posljedicu jaku rastrganost ugljenih naslaga, s nizom većih i manjih prijeloma, stiskova i isklinjenja , što je otežavalo izvođenje rudarskih radova i samu eksploataciju. Događale su se eksplozije i nesreće.
16. rujna 1946. godine Golubovečki rudari uzeli su upravu rudnika u svoje ruke i osnovali "Golubovečke ugljenokope". Iskopani ugljen prevozio se željeznicom i konjskim zapregama po tadašnjim kolskim putevima , kasnije kamionima po cestama do Zlatara ili do Lepoglave i Ivanca za lokalne potrebe tadašnjih stanovnika.
Koliko je ugljen utjecao na život i razvoj Golubovečkog kraja govori i podatak da je Novi Golubovec imao prvu javnu rasvjetu u Zagorju, svoju rudničku termocentralu. Čitav kraj živio je od rudnika. Mrki, sjajni ugljen bio je tražen u industriji, naročito gdje je za proces proizvodnje bila potrebna velika kalorična vrijednost, veliki potrošač ugljena bile su željeznice.
Rudnik je školovao i stipendirao svoje rudare, da bi riješio problem stručne radne snage i problem nedostatka srednjeg i višeg stručnog kadra. Rudari su bili pokretači osnivanja pučke osnovne škole u Novom Golubovcu. Za potrebe radnika i zbog nesreća bio je organiziran stacionar. Kolika je bila svijest gotovo nepismenih rudara govori i činjenica da je 1952. Radnički savjet Golubovečkih ugljenokopa izdvojio je 200.000 dinara za izgradnju škole , odnosno gimnazije u Zlataru.
17.08.1952. osnovano je Dobrovoljno industrijsko-zavodsko vatrogasno društvo. Članovi društva su bili radnici, službenici i namještenici. Osnovana je vatrogasna limena glazba. Rudari i vatrogasci izgradili su dom kulture za zabave i priredbe, odnosno zaslužni su za društveno i kulturno-prosvjetni život Novog Golubovca. 1972. godine je izgrađena kapelica "Sveta Barbara", zaštitnica rudara.
Prestankom rada ugljenokopa u drugoj polovici 20 st. odnosno 1971.godine , veliki broj stanovnika odlazi na rad u Njemačku. Rezultat takvog stanja je promjena slike prostora, srušene su stare drvene kuće i klijeti, grade se nove, znatno većih volumena i novih oblika . Drvene tradicijske kuće i klijeti očuvane su u vrlo malom broju, a budući da predstavljaju sastavnice prostornog i kulturnog identiteta prostora trebalo bi ih sačuvati i održavati.
Hrvatski Sabor je 17. siječnja 1997. godine (NN 10/97) proglasio Općinu Novi Golubovec. 13. 05. 1997. konstiturano je prvo Općinsko vijeće Općine Novi Golubovec. Dan općine se obiljažava 04. prosinca na dan Svete Barbare - zaštitnica rudara.